Da bi se danas shvatilo kako se tada veslalo i koristilo čamce pomoći će podaci iz razgovora sa Brankom Milinkovićem koji se kao član kluba natjecao u takvim čamcima. Kako u to vrijeme prijevoz nije bio razvijen kao danas čamci su se na natjecanja slali vlakom ili vozili autobusom spremljeni u vreće. Da bi na vrijeme stigli na mjesto natjecanja trebali su biti poslani nekoliko dana prije natjecanja vlakom, a natjecatelji su autobusom ili vlakom došli do mjesta natjecanja, preuzeli čamce i sastavili ih na samom natjecanju.

Kako su čamci bili izrađeni od drveta, platna i metala o njima je trebalo posebno brinuti pri čemu je najvažnije bilo a se dobro posuše prije nego se spreme da drveni i platneni dijelovi ne istrunu, a metalni ne zahrđaju. Iz istog razloga se nije treniralo zimi jer se čamci nisu mogli posušiti kao današnji plastični čamci pa su se u zimskom periodu kajakaški trening sastojao od klizanja i igranja hokeja na ledu.

Za trening novih članova koristili su se čamci zvani ¨Pionir¨ koji su bili obloženi tankim drvenim daskama pa su bili veoma teški i bila su potrebna dva čovjeka da ih donesu do vode. Prednost takvih čamaca je da se nisu mogli probušiti na kamenju, drveću ili granama koje su se nalazile u koritu rijeke. Platneni čamci su bili vrlo osjetljivi na svaki udarac u neki tvrđi predmet i lako su se probušili. Kod vožnje na divljim vodama udarac u kamenje je najčešće dovodio do lomljenja letvica i rebara od kojih je čamac bio sastavljen. Kako je čamac bio izrađen od drva plivao je na površini i ako su ga izvukli mogao se popraviti zamjenom slomljenih dijelova.