Ubrzo se članstvo kluba omasovilo pa je klub u suradnji s izviđačima uz pomoć Varteksa 1960. godine započeo na desnoj obali Drave, u neposrednoj blizini kupališta na Dravi izgradnju zidanog objekta, spremišta za čamce, klupskih prostorija i priručne radionice veličine 12 x 8 m metara. Zbog raznih razloga od kojih je jedan bojazan da će se izgradnjom hidroelektrane taj objekt nalaziti na mjestu kanala i biti srušen gradnja se otegla do 1966. godine kada je objekt konačno dovršen.

Uz objekt postojali su sportski tereni za odbojku, rukomet i mali nogomet. U tim godinama glavne aktivnosti bile su organizacija međuklupskih natjecanja u slalomu i spustu te sudjelovanja na natjecanjima koja su organizirana u Hrvatskoj i inozemstvu. Plovni park se popunjavao plastičnim čamcima koji su se sve više koristili pa je tako zabilježeno da su se posljednji sklopivi čamci prestali koristiti 1966. godine.

TITOVA ŠTAFETA

Tih se godina kao masovna organizirana priredba na kojoj su sudjelovali svi članovi kluba održavalo nošenje Titove štafete koju su varaždinski kajakaši preuzimali u Ormožu od mariborskih kajakaša i prevozili je do Donje Dubrave ili Legrada gdje su je preuzimali kajakaši iz Koprivnice. To je i prema današnjim standardima veoma dugačak put, mnogo duži od maratona i poznavatelji Drave kakva je nekad bila znaju da je to bio vrlo težak zadatak.

Da bavljenje kajakaštvom na divljim vodama uz mnogo znanja zahtijeva i malo sreće potvrdilo se na žalost svih sportaša 29. 5. 1966. godine. Tada je na spust natjecanju Bohinj – Bohinjska Bela kod svima kajakašima poznatog kamena svoju ljubav prema kajakaštvu životom platio Marijan-Nano ZASTAVNIK.

Izgradnjom HE Varaždin, godine 1973. objekt kluba je srušen jer se našao na sredini odvodnog kanala hidroelektrane. Članovi kluba su pokušali pronaći nove prostorije ali kako im to nije uspjelo klub je polako prestao s radom.